Utorak,4.svibnja.

Svibanj je ovdje, u New Yorku, prilicno lijep. Prestanu dosadne travanjske kise, i sunce malo proviri. Ali, svibanj je i mjesec u kojima profesori shvate da u proslom dijelu skolske godine nisu stigli dati dovoljno ispita, pa cijeli peti mjesec samo daju kontrolne testove i ispituju. Meni, koja sam pomalo kampanjka, i ucim samo kada zaista trebam, to zaista tesko pada. Nije da sam losa ucenica, dapace vrlo dobra sam, ali poneki predmeti iscrpe svu dobru volju iz tebe. No, tek je 4. svibnja, a glavni testovi ce poceti tek za desetak dana.
Leona je, unatoc testovima i svim mogucim obavezama, uvijek nosila osmijeh na licu. Ja sam joj prilicno zavidjela na tome podnosenju svega, ali mi se cesto cinilo da vara samu sebe prisiljavajuci se biti sretna. Vjerovatno mi se to pricinjavalo zbog toga sto sam ja uvijek dezurno gundjalo. I nije da mi to smeta, ali ja nikada necu biti istinski sretna usred radnog tjedna, i zasigurno cu imati neku primjedbu cim u pocetku dana otvorim oci.
No, najvece zacudjenje uvijek mi izazve Marisol. Marisol se doselila ovdje prije godinu dana iz Juzne Amerike. To je visa djevojka, barem 5 centimetara visa od mene, tamnoputa i uvijek lijepo obucena. Svakako je zaniljivo, ali i smijesno, vidjeti jednu djevojku obucenu u trenerku koja samo zeli prezivjeti jos jedan dan ovdje, i Marisol, uvijek nasminkanu i bljestecu od 'srece'. Od kada se doselila, mami poglede svih deckiju oko nje, ali zato ima i puno zenskih neprijateljica. Ja samo zelim ostati neutralna, i ne upustati se u svadje s njom, ali i ne mogu, kada mi 'Njezino Velicanstvo' niti ime ne zna.

I toga smo kisnog utorka za prvi sat imali engleski jezik. Meni prilicno zanimljiv predmet, ali utorkom smo radili gramatiku, sto za nasu profesoricu znaci da trebamo otvoriti knjige i ostatak se sata praviti da ucimo ozbiljan i vazan dio gradiva. Ja sam ga provodila tako da sam pisala dnevnik, pokusavala ne zaspati tako rano i suzdrzavala se da ne pocnem vikati jer sam zaboravila uciti za moguce ispitivanje iz biologije.
Leona mi je dobacila papiric:
Idemo skupa na moj trening navijacica, pa mozemo poslije u Smash?
A taj papirc me jos vise 'oraspolozio'. Sama cinjenica pojave mene, kao velikog nesportskog bica, pred savrsenim visokim navijacicama bio je potpuno nepotreban, a i zamarajuci. Jos je gore poslije toga otici u Smash, okupljaliste za popularne ljude koje jedino zanima kada je sljedeca epizoda ,,Americkog Top Modela''.
Da, naravno.
Odgovorila sam s nelagodom i vratila Leoni papiric kada je napokon zvonilo, a ja sam otisla na informatiku i tehnologiju.

Ostatak dana je prosao grozno. Za informatiku smo morali rjesavati neke zadatke, i sat je brzo prosao, ali na biologiji je profesor sumanuto usao i poceo se derati na nas nenormalno glasno. Mislila sam da ce ipak sve biti u redu, ali eto, profesor je odlucio ispitati bas mene. Bolje da o ishodu toga ne pisem, jer je sramotno za moj dnevnik. Na kraju je ispalo da mi prijeti trojka iz biologije. Divno. I to bas na kraju godine.
Kasnije sam imala samo francuski. Profesorica se nije niti pojavila, ali smo svejedno dobili neke zadatke za rjesavati. Ja sada pisem dnevnik samo zato sto sam toliko frustrirana na sebe zbog prethodnog sata da uopce nemam volje pisati pomocne glagole. Inace sam uvijek bila odlicna iz francuskog, ali sada sam naglo pocela dobivati cetvorke. Leona kaze da je sve zbog Alexa, s kojim sjedim na francuskom. No, to nije tocno jer je Alex za mene samo prijatelj moga brata. Nista vise. Da.

,,Idete poslije u Smash?''-pitao me Alex tocno kada sam zavrsila pisati o njemu.
,,Znas da idemo...''-odgovorila sam sa velikom dozom nepotrebnog sarkazma i nastavila pisati.
,,Mogu pogledati?''-ponovo mi se obratio Alex nakon nekoliko minuta pokazujuci na moj dnevnik.
,,Ma to je samo biljeznica iz domacinstva. Ne pise nista tebi zanimljivo.''-odgovorila sam mu svjesno gluposti koju koju sam izgovorila.
Mozda je Leona u pravu...
Ne...Nije moguce...

Trening navijacica odrzavao se na malome stadionu na kojemu su se odrzavali svi sportski dogadjaji u skoli. Leona i Marisol bile su kapitenice ekipe. Bilo ih je prilicno zanimljivo gledati onako u zajednistvu. Leona je kao osoba zapravo vise nalikovala na Marisol.
Jedini gledatelji treninga bili smo nogometasi, dvije cetvrtasice i ja. Inace ovdje bude cijela horda ucenika, ali danas je bio prilicno kisan i tmuran dan pa se nikome nije dalo dolaziti do stadiona. Nogometasi su gledali nase ''kapitanice'', ja sam cekala Leonu, a cetvrtasice su provodile dane ogovarajuci navijacice...
Odjednom se visoka prilika nogometasa okrenula prema meni. Nisam previse obracala paznju pa sam nastavila gledati trening. Za nekoliko trenutaka cula sam poznati glas kako mi se obraca.
,,Mogu li sjesti?''-pitao me Alex sa velikim osmijehom.
,,Ponovo ti!''-odgovorila sam.-,,Naravno da mozes!''
Sjeo je i gledao u stadion nekoliko trenutaka.
,,Zasto me odbijas?''-upitao me.
,,Molim?''
,,Pa uvijek kada razgovaramo ili nesto slicno, ti odes ili izbjegavas mene.''-rekao je i pogledao me svojim prodornim plavim ocima.
,,Nije istina. Ti mene izbjegavas. A i tko kaze da je potrebno da mi budemo prijatelji?''
Tada je zasutio.
,,Ali ja zelim da budemo prijatelji. Mozda i vise.''-rekao je brzo i priblizio mi se toliko da nisam mogla izbjeci slijedeci dogadjaj...

Evo posta. Malo romantike. Post nije ispao bas kako je trebao, ali nema veze. Nemojte biti strogi. Hihi. Ljubim vas sve, i May, ne ljutim se!

1. poglavlje

Obozavam promatrati ljude. Sada ispadam frikusa(sto pomalo i jesam), ali ne buljim u ljude na nacin da to izgleda sumljivo. Samo promatram. Kada biste vi to radili, zacudili biste se. U mnogo stvari. Primjerice, nikad ne vidis koliko su ljudi lazljivi. Ili, moje najdraze, ne mozete si ni zamisliti koliko zapravo klonova ima u jednoj prosjecnoj americkoj srednjoj skoli.
Zanimljivo je za vrijeme rucka u kantini svaki put vidjeti 4 visoke plavuse koje svaku srijedu imaju istu majcu. Tek toliko da kada ih ljudi vide znaju da su one posebne i lijepe.
,,Ovdje ne znas hoces li se smijati ili plakati!''-kako bi rekla Leona. Leona je neobicno pametno stvorenje. Zaista PAMETNO. Mislim, nisam ni ja glupa, ali Leoni se mozete diviti. Ali, za cudo prirode, ovdasnja popularna klapa nije ju proglasila strebericom. Vjerovatno zato sto se polovica muske populacije ovdje okrene kada ona prodje.
,,Keisha, tvoja 'omiljena' osoba dolazi.''-rekla mi je Leona u nadi da cu se okrenuti.-,,Kish, dizi glavu iz te glupe biljeznice!''
Napokon sam podignula glavu i odgovorila joj:,,Leona, pusti me da pisem. I ne vrijedaj moj dnevnik!''-rekla sam glasno i s osmijehom. Zapravo, to i je bila biljeznica iz domacinstva u koju od pocetka godine nisam ni slovo zapisala zbog iznimne dosade tog predmeta. Zasto ju onda ne bih pametnije iskoristila?!
Iza mene se pojavila visoka osoba dugacke plave kose i iritantnog piskutavog glasa.
,,Hey, curke.''-rekla je zivahno dok sam ja samo djelila sarkasticne poglede s Leonom.
,,Bok, Lucy. Trebas nesto?''-pitala ju je Leona hladnokrvno.
,,Oh, ne...Samo sam dosla malo do vas...Hrana je danas uzasna, zar ne...''-izmotavala se ona.
,,Jesi li se posvadjala s Marisol?''-pitala sam ja bez oklijevanja vec znajuci zasto je po 8 put ovaj mjesec dosla do nas.
,,Ovaj...da. Cula sam da me ogovarala pred Lilly. A i zaista nije posteno sto mi je preotela Lucasa...Mislim, bili smo prekinuli prije 2 tjedna....''
Ok. Ne mogu vise. Iskljucila sam se. Nekog tako povrsnog kao Lucy zaista cete rijetko upoznati.
Piskutav zvuk prekinuo me usred pisanja i tako spasio od daljnjeg boravljanja s Lucy.
,,Ja sada imam likovni, tako da zurim. Leona, vidimo se poslije nastave.''-rekla sam to u jednom dahu i projurila u smjeru ucionice domacinstva i likovnog.
---
Likovni je bio pod vodstvom profesorice Fenti. Bila je to starija gospodja, vrlo stroga, i uvijek sa velikom kolicinom ruzicastog sjenila. No, ona je uvijek mislila da je mlada u srcu, pa se, kada smo crtali nebodere, malo previse uzivjela te se popela na stol i pocela pjevati neku pjesmu iz 60-tih o visini nebodera. Od tada je Neboderka za sve nas ucenike.
Ja sam u ucionici likovnog uvijek sjedila u prvoj klupi, sto je bilo poprilicna povlastica, jer je profesorica u svojim mnogim napadima kreativnosti odlazi do zadnjih redova da gleda kroz prozor i trazi nove stvari za likovno izrazavanje. Ako to nije dobra prilika za pisanje dnevnika, ne znas sto je...
Nakon 15 minuta sata, i 15 minuta nerada, netko je pokucao na vrata. Profesorica Fenti i dalje je gledala u vrtove koji su okruzivali skolu kroz prozor pa su osobe koje su zakasnile na sat jednostavno usle. Isprva nisam ni gledala tko je to, no nakon nekoliko njihovih izljeva smijeha prema Neboderki, pogledala sam tko bi mogao biti. I naravno, nisam se nimalo iznenadila. Moj brat kampanjac i njegov isto toliko 'pametan' prijatelj Alex. Sjeli su ne obazirujuci se na profesoricu i poceli dizati nos do neba i osvajati sve cure koje su sjedili njima u blizini. Ne razumjem sto one vide u njima...
Uf, Neboderki je dosadilo buljenje kroz prozor. Najbolje da idem. Joj, zove mene da joj objasnim neku teoriju...

::::::::::::::::::::::::::::::::::

Zaboravih korisnicko ime na proslome blogu. Znam, opet. I ovo nije nikakvo remek dijelo, ovo sada cak nema ni smisla; ali treba mi nekakva prica tek toliko da pisem nesto. MORAM nesto pisati. Ovisna sam.
Nadam se da se i dalje citamo. Ljubim vas.